Romantični psihološki triler o mladoj ženi koja se udala za muškarca čija je prva žena nedavno poginula pod nerazjašnjenim okolnostima.



Lijepa je djevojka (Joan Fontaine) doputovala u Monte Carlo sa nezahvalnim zadatkom zabavljanja čangrizave starije gospođe. Na sreću, vrlo brzo upoznaje Maxima de Wintera (Laurence Olivier), markantnog muškarca, odnedavna udovca, čija je supruga Rebecca poginula u brodskoj nesreći. Zanemarivši gospođu, djevojka boravak u Monte Carlu provela se družeći se s Maksimom, a kad dođe vrijeme odlaska, on ju nenadano zaprosi. Zaljubljena djevojka oduševljeno pristane, te mladi bračni par pođe živjeti u Manderleyu, Maksimovo prekrasno imanje. Nedugo nakon useljenja, Maxim se povlači u sebe, a djevojka se počne pribojavati da duh pokojne Rebecce nikada nije napustio Manderley jer su svi ukućani i dalje njome očarani. Osjećaje nepripadanja i paranoje potpiruje joj pakosna kućanica gospođa Danvers (Judith Anderson), koja nikada nije prežalila smrt svoje gospodarice. Izgubivši potporu Maxima koji je sve češće odsutan, djevojka se prepusti crnim mislima, a prekrasna se vila u njezinim očima pretvori u četiri sablasna zida...



Jedan od najvećih paradoksa filmske povijesti - da legendarni Alfred Hitchcock, redatelj koji je "napisao" veliku dio te povijesti, nikada nije dobio Oskaru za režiju - još više dobiva na težini kada je riječ o Rebecci, redateljevoj slavnoj adaptaciji istoimenog romana spisateljice Daphne Du Maurier. Naime, osim što je poznat kao prvi Hitchcockov američki film, snimljen u produkciji slavnog Davida O. Selznicka, Rebecca u njegovoj impozantnoj filmografiji (Ozloglašena, Prozor u dvorištu, Vrtoglavica, Psiho...) zauzima posebno mjesto i kao jedini film koji je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg filma. Ipak, priča o Oscarima i Hitchcocku već je istrošena, a snimanje Rebecce ionako pratile su mnoge zanimljivije zgode koje su imale utjecaj na stvaranje filma i ukazale na Hitchcockov originalan pristup radu. Od one da su dvojica tvrdoglavih kreativaca Selznick i Hitchcock teško pronalazili zajednički jezik na setu, interesantna je priča o podjeli uloga. Razočaran što mu supruga Vivien Leigh nije dobila glavnu žensku ulogu u filmu, Oskarovac Laurence Olivier (Hamlet) se odnosio tokom snimanja prema mladoj Joan Fontaine (osvojila Oscara 1941. za glavnu žensku ulogu u Hitchcockovom filmu Sumnja) s krajnjim prijezirom. Pokušavajući da iskoristi kako bi dobio što uvjerljiviji portret paranoične djevojke, Hitchcock je ionako plahoj Fontaineovoj dao do znanja da nitko od ekipe na setu ne može smisliti što je na kraju rezultiralo prilično realističnim emocionalnim ispadima mlade glumice pred kamerom. Naravno, rad s glumcima samo je jedan aspekt produkcije kojem je slavni redatelj posvetio posebnu pažnju, iako su glumačke izvedbe u Rebecci fantastične, za njezin status jednako zaslužne nepogrešivo dočarana atmosfera i nenadmašna karakterizacija likova. Sablasna scenografija, sugestivna glazba, pametna upotreba svjetla te svaki proračunati pomak kamere služe za potenciranje mračnog gotičkog ozračja i osjećaja tjeskobe, no istom je cilj bio usmjeren i temeljito ocrtavanje likova u što je Hitchcock također uložio puno truda. Tome najbolje svjedoči činjenica da je uz stvarne protagoniste, među kojima je vjerovatno najdojmljivija gospođa Danvers u neponovljivoj interpretaciji Judith Anderson, za rad jednako bitan poput preminule Rebecce čija je sveprisutnost fantastično dočarana identifikovanjem nje sa sablasnom kućom Manderley. Valja na kraju napomenuti da je Hitchcock više puta obrađivao književne predloške Daphne Du Maurier pa je, uz Rebeccu, na njezinim djelima utemeljio i filmove Jamaica Inn i Ptice. Rebecca je nagrađena Oscarom 1940. godine bila je nominirana čak u jednoj kategoriji, a pored pobjede u kategoriji najboljeg filma, osvojila je Oscaru i kao najbolji snimljen film u crno-bijeloj tehnici.

Prikaži više