Pierre Morhange (J. Perrin) svjetski je priznat dirigent koji u SAD-u prima tužnu vijest iz svoje domovine Francuske. Majka mu je umrla i on se vraća kući na sprovod. Tokom boravka u Francuskoj posjetio je poznanik iz djetinjstva Pépinot (D. Flamand) koji mu je uručio dnevnik njihovog zajedničkog učitelja iz popravnog doma Clémenta Mathieua (G. Jugnot). Vrativši se mislima u 1949., Pierre se počinje sjećati kako je počelo njegovo bavljenje glazbom. Za to je zaslužan upravo učitelj Clément koji je poslije rata prihvatio posao u popravilištu u kojem je bio smješten Pierre (J-B. Bonnaire). S obzirom da svoje učenike nije mogao ni na koji način motivirati na rad i disciplinu, Clément se dosjetio da ih kao zaljubljenik u glazbu i nesuđeni skladatelj potakne na pjevanje u zboru. Njegova inicijativa neće naići na potporu konzervativnog ravnatelja doma Rachina (F. Berléand), dok će mu sa strane sve veće probleme stvarati stariji štićenik Mondain (G. Gatignol) čije će delinkventno ponašanje djelovati na druga dječaka...

Učitelj koji unatoč svim preprekama mijenja nabolji život svojih učenika pravi je tematski evergreen koji je niz puta korišten u filmskoj umjetnosti. Stoga se ne čudi da je istim zapletom posegnuo i francuski glazbenik Christophe Barratier (Les Tombales, Foubourg 36) odlučio debitirati kao filmski redatelj. Iako je potvrdio da je priča o njegovom dugometražnom prvijencu velikim dijelom autobiografske (glazbom se počeo baviti još kao sedmogodišnjak), kao predložak mu je poslužio za scenarij filma "La Cage aux rossignols" (1945) redateljice Jeana Drévillea. Debi Christophea Barratiera uvjerljiva je drama o odrastanju koja najviše duguje svestranosti svog autora čiji se dar za glazbu osjeća u svakoj sceni. Uz to, redatelj se iskazao i u radu s glumačkom ekipom, osobito s njezinim dječjim dijelom. U glavnoj je ulozi G. Jugnot (Tandem, Une époque formidable), a također treba istaknuti i u vrijeme snimanja četrnaestogodišnjeg J-B. Bonnairea (Hellphone, L'Auberge rouge). Naime, redatelj mladog glumca angažovao se kao solista zbora Petits Chanteurs de Saint-Marc čiji su članovi otpjevali pjesme iz filma. U ostalim su ulogama F. Berléand (Mon idole, Ma petite entreprise), K. Merad (Je vais bien, ne t'en fais pas, Essaye-moi), D. Flamand (Ceci est mon corps, La Vis) te glumac i dokumentarist J. Perrin (Un Uomo a metà, Le Peuple migrateur) čiji je inače Christophe Barratier nećak. Glazbu za film skladao je Bruno Coulais (Vidocq, Microcosmos: Le peuple de l'herbe), dok je film dobio niz nagrada i nominacija. Među njima su dvije nominacije za Oskaru u kategorijama najboljeg filma izvan engleskog govornog područja i najbolje izvorne pjesme ("Vois sur ton chemin"), dva Césara (za najbolju glazbu i ton), Europska filmska nagrada za najboljeg skladatelja i nagrade na festivalima u Ljubljani , Austinu i Bangkoku. Film je 2004. u Francuskoj izbio na prvo mjesto najgledanijih kinonaslova.

Prikaži više