Kurdistan, iračko-turska granica uoči napada američke vojske na Irak. U kurdskom izbjegličkom logoru, u ekstremno teškim uvjetima, živi veliki broj djece koja preživljavaju skupljajući rudnike koje otkupljuju predstavnici UN-a. Dječji rad organizira 13-godišnji Soran zvan Satelit, koji je instalirao satelitsku antenu kako bi na jednom jedinom televizoru mogao pratiti satelitske programe, zbog čega dolazi u manje sukoba sa konzervativnim starijim stanovnicima. Soranu se sviđa djevojčica Agrin koja brine o dječačiću Risi, no Agrinin nešto stariji brat, bezruki Henkov, sukobi se sa Soranom. Agrin je depresivna i samoubilačka, jer su je na pragu puberteta silovali irački vojnici...

Veliki dio iranske kinematografije realistički tematizira život djece i mlađih tinejdžera, naslanjajući se tako na davni model talijanskog neorealizma, preciznije jednog od njegovih ikonskih autora Vittorija De Sicea, međutim, malo je koji iranski film bio tako intenzivan blizak neorealističkim korijenima kao ovaj. Riječ je o filmu najuglednijeg suvremenog kurdskog sineasta Bahmana Ghobadija (Vrijeme za pijane konje), svojedobno asistenta najvećeg iranskog filmskog autora Abbasa Kiarostamija. Ghobadi je impresivnom sugestivnošću prikazao posljedice terore Sadame Huseine, koji su strahovladu doslovno na svojoj koži najviše osjetili upravo Kurdi. Isključivo se oslanjajući se na djecu naturščike, redom stvarne izbjeglice, Ghobadi je postigao rijetko viđenu autentičnost u prikazu životne zbilje koju tematizuje, ne slikajući samo očaj i beznađe, nego i, koliko god paradoksalno zvučalo, vedriju i humorniju stranu egzistencije na donjoj granici ljudskog dostojanstva. Film je prikazan na mnogobrojnim festivalima, a nagrađivan je i na nekima od najuglednijih - u Berlinu je dobio Mirovnu nagradu i Staklenog medvjeda - specijalno priznanje, u San Sebastianu Zlatnu školjku za najbolji film, a u Roterdamu nagradu publike.

Prikaži više